Preskoči na glavni sadržajPreskoči na podnožje
SDP logotip
vazno.hr
Učitavanje...
izdvojena vijest:
Na Svjetski dan zdravlja SDP upozorio na probleme u zdravstvu
izdvojena vijest:
Na Svjetski dan zdravlja SDP upozorio na probleme u zdravstvu
Učitavanje...
Stajalište SDP-a: Hrvatska obrana i sigurnost

Stajalište SDP-a: Hrvatska obrana i sigurnost

KONTEKST I POZADINA

 

Nacionalna sigurnost predstavlja jedan od temelja stabilnosti, suvereniteta i prosperiteta svake države. U okolnostima rastućeg trenda ubrzanih globalnih promjena, sve izraženijih geopolitičkih nestabilnosti, tehnološkog napretka i širokog spektra transnacionalnih prijetnji, osiguranje nacionalne sigurnosti postaje sve složeniji i sveobuhvatniji izazov. Stoga bi Republika Hrvatska, iako je članica zapadnih saveza (EU, NATO), trebala kontinuirano jačati vlastite sigurnosne kapacitete, razvijati institucionalni okvir i usklađivati svoje strateške dokumente s ciljem očuvanja stabilnosti zemlje, zaštite građana i obrane nacionalnih interesa.

 

Euroatlantsko područje nalazi se u turbulentnim vremenima, prije svega zbog transakcijskog djelovanja velikih sila – SAD-a, Rusije, Kine, globalne krize multilateralizma, jačanja autokratskih režima i autokratskih tendencija unutar liberalnih demokracija, neriješenih odnosa na Bliskom istoku i agresivnog ponašanja Izraela. U veljači 2026. godine rat Rusije protiv Ukrajine ušao je u petu godinu bez naznaka svojeg završetka. Nekoliko dana kasnije SAD i Izrael iznenada napadaju Iran i izazivaju geopolitičke šokove prekidajući dobavne pravce energenata (nafte i plina), uz prilično veliki porast cijene i posljedične ekonomske turbulencije na svjetskom tržištu. Paralelno se europske i azijske države naoružavaju brzinom i intenzitetom koji nije viđen od kraja hladnog rata. Članice NATO-a, ali i EU su pod vanjskim i unutarnjim pritiscima, iako nijedna institucija nije još institucionalno ugrožena.

 

 

Republika Hrvatska je smještena u strateški važnom dijelu jugoistočne Europe, na raskrižju srednje Europe, Balkana i Mediterana. Geopolitička složenost neposrednog okruženja, koje obuhvaća zemlje zapadnog Balkana, Jadranskog mora i jugoistočnog europskog susjedstva, izvor je brojnih sigurnosnih izazova i rizika. Iako se sigurnosna situacija u regiji značajno stabilizirala nakon razdoblja ratova 90-ih godina prošlog stoljeća, brojni neriješeni politički i etnički sporovi, institucionalna slabost te spor napredak prema euroatlantskim integracijama stvaraju prostor za nestabilnosti koje mogu imati direktan ili indirektan učinak na sigurnost RH. Zapadni Balkan je strateški važna regija u kojoj se isprepliću djelovanja mnogih izvaneuropskih aktera s interesima uvelike drugačijim od europskih. Treba podržati budućnost svih zemalja Zapadnog Balkana u EU, ali ciljevi i metode drugih aktera poput Rusije, Kine, zaljevskih zemalja i Turske često se ne podudaraju s našim.

 

 

U sve povezanijem i sve rastuće turbulentnijem globalnom okruženju, RH se suočava s nizom sigurnosnih prijetnji i rizika koji nadilaze nacionalne i regionalne granice. Ove prijetnje oblikuju naše sigurnosno okružje kroz djelovanje brojnih državnih i nedržavnih čimbenika, ubrzani tehnološki razvoj, sve agresivnije kampanje dezinformiranja (FIMI),klimatske promjene, narušavanje energetske sigurnosti te promjene u globalnom međunarodnom poretku. Njihova složenost i međusobna povezanost zahtijevaju sustavan pristup nacionalnoj sigurnosti.

 

 

Naša, ali i iskustva drugih država pokazuju da nam je, i uz sve dostupne moderne obavještajne i analitičke alate, još uvijek nemoguće dovoljno precizno predvidjeti izbijanje krize ili rata, ne samo dugoročno, već i u srednjoročnom razdoblju.

 

 

STAVOVI I RAZMATRANJA

 

 

NATO

 

 

Najnovije izjave Trumpa i ostalih čelnika njegove administracije ukazuju na to da bi NATO, barem onaj NATO kakvog ga pamtimo do sada, mogao nestati. Svakako, najvažnije svojstvo NATO-a da djeluje kao snaga odvraćanja kroz garanciju kolektivne obrane svakom danom postaje manje uvjerljivo. Uvjerljivost tog odvraćanja ovisi, prije svega, o političkoj vjerodostojnosti SAD-a. Ta se vjerodostojnost sve češće dovodi u pitanje. NATO, barem formalno, i dalje raspolaže snažnim vojnim kapacitetima (ne nadnacionalno, već kao kolekcija vojnih sposobnosti članica), integriranom zapovjednom strukturom i dugoročnim planovima obrane i razvoja snaga. Međutim, ono što je oslabjelo jest percepcija njegove vjerodostojnosti, ponajviše zbog retorike američkog predsjednika Donalda Trumpa i sve češćih i otvorenijih razmirica između SAD-a i europskih saveznika oko raznih pitanja. Zahtjev za preuzimanje Grenlanda je najeklatantniji primjer odstupanja američke administracije od politike savezništva s Europljanima.  Ovisnost o Sjedinjenim Američkim Državama postaje sve vidljivija upravo u trenucima krize. Istovremeno, političke promjene unutar SAD-a otvaraju pitanje kontinuiteta te podrške. To stvara novu vrstu nesigurnosti – ne onu koja proizlazi isključivo zbog  vanjskih prijetnji, nego zbog neizvjesnosti savezništva. Napad SAD-a i Izraela na Iran te reakcije europskih saveznica je iznenada su postali pitanje s najvećim potencijalom da snažno poremeti odnose između SAD-a i europskih članica NATO-a.

 

 

NATO se, vjerojatno, neće raspasti, barem ne još neko vrijeme, ali mogao bi postati, kao što pokazuju i neke tendencije u EU, savez “više brzina”. Istočno krilo (Poljska, Baltik) i dalje će smatrati NATO egzistencijalnim jamcem sigurnosti, dok će zapadne članice sve više promovirati koncept europske strateške autonomije. Neki analitičari smatraju da je NATO još ipak (pre)važan da bi ga SAD potpuno odbacio. Stoga, uvažavajući nemogućnost predviđanja poteza američke administracije, najveći rizik nije potpuni izlazak SAD-a iz NATO-a, nego postupno relativiziranje američkog angažmana u NATO-u. SAD je već počeo  postupno smanjivati svoje sudjelovanje u zapovjednim strukturama i institucijama. Američki Kongres formalno je zabranio da administracija predsjednika Trumpa smanji broj američkih vojnika u Europi ispod 76.000, ali administracija pronalazi načina da zaobiđe ovo ograničenje te postupno, “ispod radara” povlači vojnike iz zapovjednih struktura NATO-a. Nakon prepuštanja dvaju zapovjednih pozicija Europljanima (Joint Forces Command Napulj i JFC Norfolk), SAD ipak zadržava glavnu poziciju u NATO-u, SACEUR-a, kao i Allied Air Command, Allied Land Command i Allied Maritime Command.

 

 

To dugoročno erodira utjecaj SAD-a na procese u NATO-u i relativizira snagu odvraćanja, čak i bez velikih formalnih promjena. Treba očekivati da će SAD, barem u mandatu Trumpove administracije, djelovati transakcijski, što znači reagirati kasnije, uvjetno ili ograničeno. Možemo se nadati da će NATO ostati funkcionalan još neko vrijeme, ali će vjerojatno prelaziti iz faze “zajamčene sigurnosti” u fazu “uvjetne sigurnosti”. To tjera europske države da se pripremaju na situacije u kojima će američka podrška biti vjerojatna, ali ne nužno pravovremena, potpuna ili bezuvjetna. Potvrda ove teze vidljiva je u novoj američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, u kojoj se tvrdi da SAD mora preispitati svoju vojnu prisutnost na zapadnoj hemisferi. Naglasak je na prilagodbi njihove globalne vojne prisutnosti kako bi se suočili s hitnim prijetnjama u vlastitoj hemisferi, posebno s misijama identificiranima u ovoj strategiji, i dalje od područja čija je relativna važnost za američku nacionalnu sigurnost opala u posljednjim desetljećima ili godinama.

 

 

EU

 

 

Europska obrana jača, investicije u obrambene sustave brzo se i značajno povećavaju, ali već se naslućuju i potencijalni problemi: nejedinstvo vanjske politike, fragmentiranost kapaciteta vojne industrije, nejedinstvo u “zajedničkim” projektima (npr. projekt novog europskog borbenog aviona, više multinacionalnih projekata PZO,…), nedostatak jedinstvene strateške vizije kolektivne obrane…

 

 

Europska obrambena tehnološka i industrijska baza ostaje fragmentirana duž nacionalnih linija, sprječavajući punu eksploataciju potencijala ekonomije razmjera. Tako, još uvijek otprilike 75 % nedavnih izdataka za nabavu zemalja EU odlazi dobavljačima izvan EU-a, uglavnom SAD-u. Unatoč značajnom povećanju nominalne potrošnje, europska obrambena industrija teško povećava proizvodnju streljiva, raketa i obrane od dronova potrebnom brzinom i količinom.

 

 

Povećanje izdvajanja za obranu (ukupna potrošnja članica EU u 2025. iznosi oko 381 milijardi €, 11-postotno povećanje u odnosu na 2024.) nije popraćeno dovoljnim stupnjem standardizacije, zajedničke nabave i industrijske koordinacije. EU se suočava s ozbiljnim nedostacima u sposobnostima za visoki intenzitet ratovanja. Ključne praznine koje treba riješiti do 2030. uključuju:

 

 

  • Protuzračna i proturaketna obranu: uspostava integriranog “europskog zračnog štita”.

  • Strateške potporne sposobnosti: poboljšanje zračnog dopunjavanja goriva, strateškog zračnog prijevoza i prikupljanja obavještajnih podataka.

  • Vojna mobilnost: uspostava sveobuhvatne mreže na razini EU-a za brzo premještanje trupa i opreme, s rokom do 2027.

  • Kibernetička sigurnost, umjetna inteligencija i elektroničko ratovanje, poboljšanje kontrole elektromagnetskog spektra (EMS).

 

 

Pojedine nove/stare inicijative (Europa više brzina, E3, europska inačica “5 Eyes”, koalicije voljnih, odlučivanje većinom umjesto konsenzusom,…) prijete jedinstvu EU. Nasuprot tome, određene inicijative trebale bi pokazati mogućnost jedinstvenog djelovanja i u području zajedničke sigurnosti i obrane. EU-ova “Spremnost 2030” treba riješiti te izazove kroz nekoliko projekta: Istočni Flank Watch, Europska inicijativa za obranu dronova, Europski zračni štit i Europski svemirski štit.

 

 

Na nacionalnoj razini članice bi trebale i dalje povećavati izdvajanja za obranu, značajno i brzo povećati zalihe streljiva i projektila, ojačati PZO i PRO sustave (s posebnim fokusom na razvoj i opremanje sustavima za borbu protiv dronova), razviti pričuvu i mobilizacijske kapacitete, unaprijediti zaštitu kritične infrastrukture te tražiti rješenje za problem demografije koji se neposredno reflektira na broj osoba spremnih za obranu. Nedostatak radne snage problem je koji se javlja i u ovom području. Po nekim procjenama europski obrambeni sektor zahtijeva više od 250000 dodatnih kvalificiranih tehničara i inženjera u sljedećih pet godina, što predstavlja značajan izazov nedostatka vještina.

 

 

EU kolektivno treba razviti koncept okrupnjavanja proizvodnih kapaciteta i brzo povećati proizvodnju za potrebe kolektivne obrane, standardizirati opremu (ako treba, kopirati rješenja NATO-a) i razviti vlastite strateške sposobnosti koje će zamijeniti američke (posebno: C4ISR, nadopuna gorivom u zraku, strateški prijevoz zrakom, sateliti, logistika), uspostaviti funkcionalni i operativni mehanizam brze vojne spremnosti. U te projekte trebalo bi uključiti i partnere (UK, Norvešku, Kanadu).

 

 

Europa ne smije biti ta koja će dići ruke od NATO-a, već se mora truditi da NATO preživi kao funkcionalna organizacija kolektivne obrane, makar i s određenim slabostima. U tom se smislu mora pripremati za scenarije u kojima američki doprinos kolektivnoj obrani i odvraćanju neće biti brz i snažan, kao što se to do sada podrazumijevalo i očekivalo.

 

 

OSRH

 

 

OSRH moraju biti sposobne prilagoditi se promjenama kako bi ostale uspješne, relevantne i sposobne u svijetu kojeg obilježava tehnologija koja se često razvija brže nego institucije i organizacije koje koriste tu tehnologiju.

 

 

OSRH moraju biti organizirane fleksibilno, prvenstveno po modelu manjih, operativno samodostatnih borbenih postrojbi, što će im omogućiti brzu prilagodbu novim rješenjima. Isto tako, sustav zapovijedanja i nadzora (C2) mora biti interoperabilan (vertikalno, kroz cijelu vlastitu strukturu i sve domene ratovanja, i horizontalno, sa saveznicima) te žilav i fleksibilan na napade i ometanja. Svakako, ključna rješenja budućeg ustroja OS trebaju bit utemeljena na stručnoj raspravi.

 

 

Najveću razinu prioriteta moraju imati sustavi koju nam garantiraju zaštitu od napada iz svih domena, zraka, svemira, mora, kopna, kibernetičkog prostora. Ključni prioriteti RH u području obrane mogu se sažeti kako slijedi:

 

 

  • Procesi nabave koji su pokrenuti moraju se završiti, sustavi se moraju što prije staviti u operativnu uporabu, a vojna organizacija se mora njima prilagoditi kroz organizacijska i doktrinarna rješenja, te obuku poslužitelja.

  • U slijednim koracima, potrebno je kontinuirano revidirati obrambene planove i planove za strukturiranje naših snaga, što bi moglo rezultirati revizijom liste sposobnosti koje nam kritično nedostaju. Radi se, prije svega, o

  • sustavima za cjelovitu, slojevitu protuzračnu obranu kratkog i srednjeg dometa, uključivo i obranu protiv dronova,

  • razvoju jedinstvenog, modernog i žilavog zapovjedno-informacijskog sustava,

  • nabavi sustava koji obilježavaju moderne sukobe–dronove svih vrsta i sposobnosti, u svim domenama (zrak, kopno, more, podmorje), te se za te sustave trebamo pripremiti, također organizacijski, doktrinarno i personalno

  • osiguranju dovoljnih sposobnosti za precizne udare na velikim daljinama, uz naglašenu potrebu obnove zaliha streljiva (posebno, tzv. “borbeno odlučujuće streljivo”),

  • pomorskim sposobnostima za nadzor mora i odvraćanje, kao što su radari, senzori, raketni sustavi, višenamjenski brodovi,

  • jačanju otpornost i žilavosti cijelog sustava kroz izgradnju potpornih sposobnosti, kao što su logistički kapaciteti, streljivo, vojna mobilnost, infrastruktura

  • unaprjeđenju sposobnosti sigurnosno-obavještajnih djelatnosti (SIGINT, ISTAR…)

  • unaprjeđenju sposobnosti elektronskog ratovanja (EW), poglavito u domeni ometanja (dronovi).

 

 

Svakako se ne smije zaboraviti ni potencijalno najveći problem, a to je osiguranje potrebnog ljudskog potencijala. S jedne strane, sve je manji odaziv vojnom pozivu, a s druge, obrazovna kvaliteta se sve više razlikuje od potreba modernih OS (VVS iz područja tehničkih i prirodnih znanosti). To je, uglavnom, rezultat nepovoljnih demografskih trendova. Zbog toga pristup tom problemu podrazumijeva razradu politika i planova za efikasnije privlačenje mladih ljudi, prvenstveno kroz unaprjeđenje životnih i radnih uvjeta. Vojska neće biti jača ako nabavljamo nove sustave, a zanemarujemo ljude koji će koristiti te sustave. To je važno razumjeti jer to znači i odgovarajuću strukturu vojnog proračuna. Na primjer u NATO-u se kao optimalni model navodi struktura troškova u približnim odnosima 50%-30%-20%, a odnose se na razmjere između troškova za osoblje-operativnih troškova i održavanja-opremanja i modernizaciju. Naravno, to je iskustveni, okvirni model, a konkretna rješenja ovise o strateškim ciljevima i planovima pojedinih država u NATO-u.

 

 

OS moraju inzistirati na prihvaćenim načelima vojnog profesionalizma, uz sve veći naglasak na obrazovanju i vojnom školovanju svojeg kadra. Posebno, uz naglasak na kvaliteti, stručnosti i načelima meritokracije, OS moraju ostati depolitizirane, što se posebno odnosi na vojni vrh. To se može postići kvalitetnom i kontinuiranom pripremom i obrazovanjem vojnog, ali i civilnog upravljačkog sloja u obrambenom sustavu i šire (MORH, Sabor,…). Najvažnije, postojeće zakonske odredbe u tom smislu treba provoditi striktno, bez izuzetka (npr. djelatne vojne osobe ne mogu obnašati dužnosti koje se smatraju političkim).

 

 

Odluku o vraćanju obavezne vojne obuke (TVO, Temeljno vojno osposobljavanje) za šire slojeve hrvatskih građana treba pozdraviti. Međutim, uz prepoznavanje određenih, trenutno nedovoljno dobro definiranih rješenja (trajanje TVO, širina obuhvata obveznika, pitanje TVO za žene,…), uvođenje TVO treba pažljivo pratiti uz kontinuirano predlaganje promjena s primarnim ciljem da se cijeli projekt unaprijedi i poboljša. Treba naglasiti da vraćanje obaveznog vojnog osposobljavanja neće nužno povećati popunu djelatnog sastava, ali je ipak kritično važno za obuku širih slojeva populacije za potrebe ustrojavanja kvalitetne pričuve.

 

 

MORH

 

 

Treba razumjeti da je nabava novog, modernog oružja samo jedan od koraka u procesu modernizacije Oružanih snaga. Cjelovit pristup modernizaciji podrazumijeva definiranje strategija, planova i politika, ciljeva, procjenu prijetnji, analizu trendova ratovanja, te slijednoj prilagodbi doktrinarnih i taktičkih rješenja. Treba inzistirati na izradi novih i kontinuiranoj reviziji postojećih strateških dokumenata (Strategija nacionalne sigurnosti, Strategija obrane) te na unaprjeđenju sustava obrambenog planiranja (Dugoročni plan razvoja OSRH, godišnji planovi razvoja,…). Vremena brzih promjena nameću potrebu da se strateški dokumenti donose u kraćim ciklusima (npr. može se razmotriti uvođenje zakonske odredbe da svaka nova vlada donosi svoju Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane, a da DPR pokriva kraći vremenski okvir, cca 6 – 8 godina), čime bi se osiguravala fleksibilnost te politički i stručni nadzor nad razvojem OS-a.

 

 

Glavna zadaća MORH-a je izrada proračuna za obranu i nadzor njegovog izvršenja. Pored toga MORH mora definirati planove i politike za realizaciju obrambenih ciljeva. Pored procesa obrambenog planiranja, obrambene politike te personalne politike, najvažniji aspekt provedbe tih politika je opremanje i modernizacija OSRH, odnosno nabava vojne opreme. Za kvalitetnu i transparentnu nabavu potrebni su kvalitetni i transparentni dokumenti strateškog i provedbenog planiranja.

 

 

Hrvatska se obvezala izdvajati velika sredstva u razvoj vojnih sposobnosti (odluka o izdvajanju za obranu na razino od 5 % od BDP-a do 2030), što će zasigurno biti veliki politički i socijalni izazov za cijelo društvo. Za ilustraciju veličine tog izazova, uz procjenu da će nam BDP u 2026. biti oko 100 milijardi eura, kada bi u ovom trenutku izdvajali za obranu u relativnom iznosu od 5 % od BDP-a, proračunska izdvajanja za obranu bila bi oko 5 milijardi eura, odnosno proračun za obranu (na razini 3,5 % od BDP-a) bio bi oko 3,5 milijardi eura.

 

 

Proračun za obranu za 2026. iznosi 1,63 milijarde eura, što bi, uz iznos za braniteljske mirovine koji se pripisuje “troškovima obrane” (Defense Expenditures), moglo biti malo iznad 2 % od BDP-a. Može se zaključiti da će u narednim godinama podizanje proračuna za obranu s ciljem dostizanja 3,5 % biti teška zadaća.

 

 

Izdvajanja za nabavu u narednim godinama bit će velika. Najavljeno je investiranje od 1,9 milijardi eura za tenkove Leopard, haubice Caesar, kamione Tatra, protu-dronske sustave, ali bez korveta (€600M-1200M) i PZO sustave (€1000M-1500M). Stoga bi Hrvatska trebala maksimalno koristiti kolektivne mehanizme financiranja razvoja vojnih sposobnosti koji se razvijaju u EU (za usporedbu, kroz SAFE Hrvatska je zatražila “samo” 1,7 milijardi eura, a Mađarska 16 milijardi eura).

 

 

Izuzetno je važno da se procesi vezani uz obnovu i modernizaciju OS odvijaju zakonito i transparentno. U tom cilju Ministarstvo obrane RH, kao civilno i političko tijelo koje upravlja razvojem OS i nadzire njihov rad, mora biti sastavljeno dominantno od profesionalnih, karijernih civilnih dužnosnika, lojalnih Ustavu i zakonima, a ne političkim strankama. Poslovni procesi u MORH-u trebaju proći reviziju i treba razmotriti da se određene izvršne funkcije prebace u Oružane snage ili da se, eventualno, razmotri stvaranje agencijskog modela koji bi preuzeo određen broj izvršnih procesa. Organizacijska struktura Ministarstva obrane se mora racionalizirati, što znači smanjiti i pojednostaviti. To se može postići stvaranjem jednostavnije i pliće organizacijske strukture (trenutno je 10 % pozicija u MORH-u upravljačko), uz podizanje kvalitete civilnih dužnosnika i smanjivanje broja djelatnih vojnih osoba u MORH-u (koji su vrlo često na civilnim pozicijama). Time se dodatno naglašava uloga MORH-a po pitanju osiguravanja zdravih civilno-vojnih odnosa i civilnog nadzora nad Oružanim snagama.

 

 

HRVATSKA VOJNA INDUSTRIJA

 

 

Hrvatska namjerava potrošiti prilično velika sredstva na nabavu vojne opreme u cilju povećanja sposobnosti OSRH. Velikim dijelom ta će se sredstva osigurati kroz kolektivne mehanizme EU, ali ipak najveći dio tih sredstava doći će iz vlastitih proračunskih izvora. Zbog toga utrošak tih sredstava mora biti zakonit i transparentan.

 

 

Jedan od ciljeva u procesu nabave vojne opreme mora biti da se što veći dio tih investicija usmjeri u nacionalnu industriju. To je teška i zahtjevna zadaća koja mora uključivati ne samo MORH već i brojne druge institucije države. Hrvatska mora, kroz reformu zakonskog okvira i unaprjeđenje organizacijskih rješenja u MORH-u i propisivanje drugačijih, jednostavnijih poslovnih procesa, jasnije i znatno snažnije pomagati razvoj proizvodnje vojne opreme i naoružanja u hrvatskim poduzećima.

 

 

Naša je industrija vojne opreme, na žalost, radikalno smanjena. U ovom trenutku dobro posluje svega nekoliko firmi koje su se usmjerile na međunarodno tržište jer potrebe OSRH za vojnom opremom ne garantiraju ni jednoj firmi preživljavanje na tržištu.

 

 

Državne institucije (MORH, MF, MG) moraju biti energičnije i efikasnije u pregovorima o nabavi vojne opreme te ugovarati obavezu reinvestiranja u domaću industriju. Ovi aspekti u ugovorima o nabavi moraju biti precizniji, a nadzor njihove realizacije mora biti puno efikasniji.

 

 

Jedan od pristupa podrazumijeva veće investiranje u istraživanje i razvoj (R&D). Pored jasnijih i eksplicitnijih zakonskih rješenja u pomaganju R&D domaćih privrednih subjekata, potrebne su i promjene u državnim institucijama. Tako bi MORH trebao vratiti organizaciju za istraživanje i razvoj u svoj organizacijski sastav. Od te organizacije ne treba očekivati da se bavi R&D (što je za administraciju male države, kao što je RH, preteška zadaća). Takva bi organizacija bila zadužena za prepoznavanje potencijalnih kompanija na tržištu, koordinaciju napora u R&D između privrednih subjekata i države (MORH-a) te nadziran i planiran angažman proračunskih sredstava za R&D kroz prepoznate firme u području od interesa za obranu.

 

 

Zaključci – Strateške opcije RH vezane uz ibranu i sigurnost

 

Hrvatska je mala država ograničenih gospodarskih i vojnih resursa, uključujući i ljudski potencijal, geografskim položajem i oblikom izložena nestabilnom zapadnobalkanskom prostoru, pomorska država s dugom obalom i država bez strateške dubine teritorija. Hrvatska svojom veličinom, ekonomskom snagom i vojnim potencijalima neće biti u poziciji presudno utjecati na sudbinu NATO-a i EU.

 

 

S druge strane, Hrvatska će imati svoj značaj i može biti bitna poluga u jugoistočnoj Europi, prvenstveno zbog geografskog strateškog položaja i dobavnog pravca opskrbe energentima (LNG Krk i JANAF) bitnim za dio članica NATO i EU u cilju ojačanja energetske sigurnosti.

 

 

Za Hrvatsku je važno da se ne stavi u poziciju da bira između SAD i Europe. Hrvatskoj mora biti u interesu da SAD ostane aktivno angažiran u NATO-u, a da EU nastavi s izgradnjom i jačanjem obrambenih sposobnosti uz zadržavanje pragmatičnog pristupa suradnji sa SAD-om. Problem je u tome što EU ne može dovoljno brzo razviti potrebne sposobnosti kojima bi, u obrambenom smislu, bila neovisna o američkim vojnim kapacitetima.

 

 

Promjene u našem užem i širem okružju, brze promjene u trendovima u načinu ratovanja te izuzetno brz razvoj tehnologije koja se može koristiti za vojne svrhe otežava donošenje odluke o specifičnim vojnim sustavima koji će i u bliskoj budućnosti imati svoju relevantnost u obrani zemlje. Moderni vojni sustavi, posebno oni najskuplji, nabavljaju se s očekivanjem da će trajati nekoliko desetaka godina. Sadašnja iskustva nam govore da se današnji sustavi, temeljeni na novim tehnologijama, uvode u oružane snage brzinom koja je veća od sposobnosti obrambenih sustava da se prilagođavaju tim promjenama. Tako nam iskustva iz rata u Ukrajini ukazuju da se dronovi (sustavi, doktrina i taktika njihove uporabe) i sustavi za borbu protiv dronova, kao relativno novi fenomeni u ratovanju, mijenjaju gotovo na mjesečnoj razini.

 

 

 

1. Održavanje savezništva sa SAD-om

 

 

Iako se u ovom trenutku može činiti kontra intuitivnim, Hrvatska mora održavati dobre odnose sa SAD-om, kao najsnažnijom članicom NATO-a i najvećom vojnom i ekonomskom silom na svijetu. Mnogi analitičari smatraju da Amerika nakon Trumpa neće više biti ista kao prije Trumpa. SAD će vjerojatno ublažiti neke ekstremne politike i stavove prema europskim saveznicima i NATO-u, ali Europa treba očekivati drugačiju Ameriku: vrijednosti koje podržava većina američkog društva klize udesno,  američki ekonomski, politički i vojni fokus se seli na Daleki istok, a Europska unija, koja nije nikad ni bila omiljena u američkim vladama, dobiva drugorazredni značaj.

 

 

U odnosu prema SAD-u, Hrvatska treba održavati partnerstvo u mjeri u kojoj je to realno i racionalno moguće. Za Hrvatsku, kao i za većinu europskih država, SAD ostaje ključan po pitanju visokotehnoloških sposobnosti, obavještajnih kapaciteta, strateškog odvraćanja, strateškog prijevoza snaga i preciznih vatrenih udara na velikim daljinama. Međutim Hrvatska ne smije planirati obranu pod pretpostavkom da će SAD automatizmom ponuditi pomoć. Jednako tako, naša zemlja se ne smije automatski podređivati svakom američkom vojno-političkom djelovanju.

 

 

NATO, ako i krene u krivom smjeru, vjerojatno se neće odmah raspasti, već će postupno gubiti kredibilitet i uvjerljivost. Hrvatskoj treba neko vrijeme (5 – 10 godina) da izgradi vojne sposobnosti koje bi joj garantirale zadovoljavajuću razinu odvraćanja i obrane. Međutim, neovisno o raspravama o dugovječnosti, efikasnosti i kredibilnosti vojno-političkih saveza, interoperabilnost OSRH-a s oružanim snagama saveznica (NATO i EU) ostaje jedna od prioritetnih smjernica za njihov daljnji razvoja.

 

 

2. Intenzivna potpora razvoju strateške autonomije EU

 

 

Odnos prema EU treba biti središnji stup hrvatske strategije. EU ipak nudi ono što Hrvatska sama ne može postići. Prije svega, u području obrane i sigurnosti to je ekonomija razmjera, industrijska baza, financiranje, logistička potpora. Bilo bi dobro da se europski obrambeni identitet razvija unutar NATO-a, barem narednih nekoliko godina. U nekim se europskim krugovima razmatra opcija može li NATO postojati bez SAD-a, a instituti i think-tankovi analiziraju koliko godina i koliko novca, vojnika i vojne opreme treba Europskoj uniji da se stvori “Europski” NATO.

 

 

Ako se ta ideja pokaže neprovedivom, za Hrvatsku jedina alternativa NATO-u može biti Europska unija i njezin razvoj u smjeru organizacije koja bi bila samostalna i uvjerljiva kao obrambeni savez. Ali EU je relativno daleko od statusa organizacije koja bi imala uvjerljivost koju je do nedavno uživao NATO. EU, za razliku od NATO-a, nema jednu članicu koja je dominantna i “ravnopravnija” od ostalih, te će donošenje odluka, posebno u području obrane, biti teško.

 

 

Hrvatski utjecaj na zbivanja u EU i njezini vanjskopolitički dometi nisu veliki, ali su važni i ne smiju se zanemariti. Hrvatska mora aktivno dati maksimalni doprinos stvaranju strateške autonomije EU-a i njezinih vojnih mehanizama i sposobnosti. U tom smislu, EU treba jedinstvo, pri čemu svaka disidentska  članica može oslabiti takav projekt.

 

 

3. Oslanjanje na vlastite snage

 

 

Iako je ovo najlošiji scenarij, i za sada malo vjerojatan, za njega se treba pripremati stalno i u najvećoj mogućoj mjeri.

 

 

Moguća degradacija kohezije i kredibiliteta NATO-a, turbulencije unutar Europske unije te spekulacije o povlačenju SAD-a iz Europe (uključivo Balkana) mogu potencijalno stvoriti krajnje nepovoljno sigurnosno okruženje za malu zemlju kao što je Hrvatska. Više kao još jedan dokaz brzih promjena u svijetu i nemogućnosti predviđanja događaja u području nacionalne sigurnosti čak i u srednjoročnim vremenskim okvirima, vrijedi primijetiti da je Strategija obrane RH, usvojena u kolovozu 2025., navela da ne postoje izravne vojne prijetnje Republici Hrvatskoj zahvaljujući njezinu članstvu u NATO-u i Europskoj uniji. Ovakav stav postaje sve više upitan i Hrvatska mora žurno razviti nove strateške opcije i politike kojima će smanjiti rizik ugroza vlastite sigurnosti u odsustvu čvrstih garancija kolektivne obrane.

 

 

Hrvatska je članica NATO-a i EU. Obje organizacije još uvijek pružaju određene garancije kolektivne obrane. Hrvatska mora razviti koncept obrane po kojem bi bila sposobna izdržati inicijalnu fazu krize ili napada te zatražila pomoć saveznika i integrirala svoje obrambene kapacitete sa savezničkim. To znači da mora izgraditi sposobnosti za preživljavanje i odbacivanje napada, nakon čega bi mogla očekivati pomoć saveznica (NATO i/ili EU). Realna nepoznanica, sada i u budućnosti, ostaje: može li se Hrvatska stvarno oslanjati na  mehanizam garancija kolektivne obrane NATO-a i EU (North Atlantic Treaty, članak 5; Treaty on European Union, članak 42/7). Ni jedan od tih mehanizama nema povijesnu potvrdu (čak se ni aktiviranje članka 5. nakon terorističkog napada na SAD 11 rujna 2001. ne može interpretirati kao stvarno aktiviranje klauzule o zajedničkoj obrani).

 

 

Hrvatskoj preostaje oslanjanje na te mehanizme kolektivne obrane sve dok oni i formalno postoje. Međutim, odgovornost svih ključnih institucija nadležnih za nacionalnu sigurnost je da se država uvijek sprema, u mjeri u kojoj je to realno moguće, na “najgori scenarij”— na obranu vlastitim snagama.

 

 

Dodatni izazov čini brzo naoružavanje nekih od naših susjeda, koji uz velike projekte nabave inozemne vojne opreme, nastavljaju s razvojem vlastite vojne industrije, uz povećanje proračuna za obranu. To pred sustav obrambenog planiranja i nabave oružja i opreme postavlja velike dileme jer pogreške u odabiru smjera opremanja Oružanih snaga mogu biti skupe i opasne.

 

 

U svim opcijama, Hrvatska se mora fokusirati na pitanja osiguranja efikasne vojne organizacije te potrebnog broja kvalitetnog osoblja na svim razinama. Hrvatski obrambeni potencijali, u smislu organizacije i kvalitete osoblja, moraju biti sposobni i fleksibilni brzo prihvatiti nova rješenja koja nam danas možda nisu ni poznata u potpunosti. U tom smislu, intenzivno investiranje u ljudski potencijal, prije svega kroz mehanizme privlačenja i zadržavanja osoblja. To podrazumijeva kontinuirano investiranje u kvalitetu života i rada profesionalnih vojnika. Isto tako, jačanje pričuve (obuka, opremanje) mora biti jedan od najviših prioriteta u budućim planovima razvoja obrambenih sposobnosti Republike Hrvatske.

 

 

U tom cilju treba nastaviti s intenzivnim, na žalost uvijek dugim i skupim razvojem i modernizacijom naših Oružanih snaga. Treba podržati značajne napore koji su uloženi u zadnjih desetak godina u razvoj sposobnosti OSRH. Pitanje obrane domovine i pitanje razvoja Oružanih snaga moraju imati nadstranački tretman i široku političku i socijalnu potporu u Hrvatskoj.

Đujić o ustavnim sucima: HDZ se ponašao sporo i nezainteresirano

Đujić o ustavnim sucima: HDZ se ponašao sporo i nezainteresirano

SDP u Velikog Gorici otvara raspravu o kraćem radnom vremenu

SDP u Velikog Gorici otvara raspravu o kraćem radnom vremenu

Socijaldemokratska partija Hrvatske nakon mjeseca ožujka, u kojem je javnosti predstavila niz konkretnih rješenja za problem prekarijata na tribinama u Vinkovcima, Slavonskom Brodu i u Zagrebu, nastavlja s programskim aktivnostima usmjerenima na unapređenje prava radnika. U fokusu novog ciklusa tribina nalazi se skraćenje radnog vremena – još jedan od ključnih stupova Programske deklaracije usvojene na siječanjskoj konvenciji SDP-a.

Prva u nizu tribina o kraćem radnom vremenu pod nazivom „Raditi da bismo živjeli" održat će se u petak, 10. travnja 2026. godine u 18 sati u prostorijama Gradske organizacije SDP-a Velika Gorica (Cvjetno naselje 11).

Tribinu će moderirati Ivana Mlinar, predsjednica Kluba gradskih vijećnika i SDP-a Velika Gorica, a u panel raspravi sudjelovat će Mišo Krstičević i Denis Kralj, saborski zastupnici SDP-a te Gordan Gledec, predsjednik Središnjeg savjeta SDP-a i Ivo Jelušić, predsjednik Foruma seniora SDP-a.

U središtu rasprave bit će prijedlog SDP-a o postupnom uvođenju kraćeg radnog tjedna uz zadržavanje iste plaće, kao i pravo radnika na digitalno isključenje. Sudionici će otvoriti pitanje nove definicije društvene pravednosti u uvjetima ubrzanog tehnološkog razvoja i rasta produktivnosti, ističući potrebu za pravednijom raspodjelom stvorenog bogatstva.

Programska deklaracija SDP-a naglašava kako skraćenje radnog vremena nije samo pitanje radnih sati, već ključan alat za postizanje bolje ravnoteže između poslovnog i privatnog života, povećanja produktivnosti i općeg društvenog blagostanja. Poseban naglasak stavlja se i na jačanje uloge sindikata i kolektivnog pregovaranja kako bi se osigurala zaštita radničkih prava u promjenjivim tržišnim uvjetima.

Na tribini će se raspravljati i o konkretnim primjerima iz prakse, uključujući iskustva hrvatskih tvrtki koje su već uvele četverodnevni radni tjedan, pokazujući da takav model može rezultirati većom efikasnošću, zadovoljnijim radnicima i boljim poslovnim rezultatima.

SDP ovim ciklusom tribina otvara široku javnu raspravu o nužnosti modernizacije tržišta rada u Hrvatskoj, s ciljem stvaranja društva u kojem rad omogućuje dostojanstven život, ali i dovoljno vremena za obitelj, zdravlje i osobni razvoj.

Pozivamo predstavnike medija i građane da poprate tribinu i sudjeluju u raspravi.

Hajdaš Dončić: Rast nije isto što i razvoj. Hrvatska ne napreduje

Hajdaš Dončić: Rast nije isto što i razvoj. Hrvatska ne napreduje

U ime Kluba zastupnika SDP-a, predsjednik stranke Siniša Hajdaš Dončić u Hrvatskom saboru u srijedu je održao govor u kojemu je komentirao izvješće premijera Andreja Plenkovića s posljednjeg sastanka Europskog vijeća, poručivši kako se - unatoč riječima Andreja Plenkovića kako Hrvatska ide u dobrom smjeru, Vlada vodi odgovornu politiku, a građani su zaštićeni - više ne može sakriti stvarno stanje u Hrvatskoj.

 

Hajdaš Dončić istaknuo je da se godinama ponavljaju iste poruke o uspješnosti Vladine politike, dok stvarni pokazatelji govore drugačije. Naveo je kako Hrvatska danas ima BDP po stanovniku na oko 55 % europskog prosjeka, dok su plaće na svega 46 %, uz visoke cijene i inflaciju koja je u Hrvatskoj još uvijek najveća u cijeloj eurozoni - 4,8 posto.

 

"Tko je zaradio na toj inflaciji? Podaci su jasni. Profit nefinancijskih tvrtki se u pet godina udvostručio. Profit banaka isto. Inflacija se u Hrvatskoj nije hranila rastom plaća — hranila se rastom profitnih marži. Posebno u bankarstvu, u trgovačkim lancima, u telekomunikacijama. Dakle, u sektorima koje uglavnom kontroliraju strani vlasnici koji štite vlastite prihode. A dokaz da to nije teorija, nego stvarnost svakog kućanstva su cijene: cijene u Hrvatskoj dostigle su 73 % europskog prosjeka. Plaće su, rekao sam, na 46 posto. To nije usklađenost. To je raskorak koji ima ime i prezime — i koji se osjeća svaki dan. Znate što to konkretno znači? Znači da hrvatski građani u Konzumu stavljaju sir u košaricu plaćajući europsku cijenu — ali u novčaniku imaju pola europske plaće. Znači da obitelj koja puni auto na pumpi plaća europske litre — ali ne zarađuju europski. I to je jedina računica koja se stvarno broji," rekao je Hajdaš Dončić, posebno se osvrnuvši i na problem produktivnosti, istaknuvši da je ona u posljednjih deset godina rasla znatno sporije nego u usporedivim zemljama srednje i istočne Europe, koje su Hrvatsku u međuvremenu prestigle.

 

"U deset godina produktivnost rada u Hrvatskoj porasla je svega devet posto. Ali nije problem samo u tome koliko sporo rastemo. Važno je gdje padamo. Produktivnost pada upravo u sektorima gdje bi trebala rasti: u industriji, u informacijskim tehnologijama, u financijama. A raste jedino tamo gdje ne trebaju posebna ulaganja ni reforme — u turizmu, nekretninama i građevini. To nije slučajnost. To je rezultat deset godina politike koja je birala liniju manjeg otpora," rekao je Hajdaš Dončić, dodajući kako novac iz europskih fondova nije promijenio tu strukturu.

 

"Slovenija je dobila znatno manje sredstava, ali ih je usmjerila prema reformama koje grade produktivnost. A to su ulaganja visoke dodane vrijednosti, digitalna i zelena tranzicija. Rezultati se vide. Kod nas se ne vide jer se previše toga svelo na infrastrukturu, administraciju i projekte koji su samo dobro izgledali u tablicama. Rast nije isto što i razvoj. Hrvatska raste. Ali ne napreduje," rekao je Hajdaš Dončić, ocijenivši i kako se na Europskom vijeću danas ne odlučuje samo o ekonomiji.

 

"Odlučuje se o budućoj europskoj sigurnosnoj arhitekturi. O ratu u Ukrajini i o tome hoće li i kada Ukrajina ući u Europsku uniju. O ulasku zemalja zapadnog Balkana — naših susjeda, s kojima dijelimo povijest i budućnost — i o tome kakva će ta Europa biti kad se proširi. O odnosu prema Rusiji — ne kao ideološkom pitanju, nego kao geostrateškom: gdje je Europa pogriješila, što se moglo napraviti drugačije i kako se to ne smije ponoviti. Govori se i o krizi partnerstva sa Sjedinjenim Državama i o tome što to znači za budućnost NATO saveza kakav smo poznavali. To su pitanja koja će oblikovati Hrvatsku u sljedećih dvadeset, možda trideset godina. I upravo zato što su tako velika — ne smije ih rješavati jedan čovjek prema strategiji vlastite karijere," napomenuo je Hajdaš Dončić, dodajući i kako se o tim pitanjima i sudbini države ne odlučuje na jednoj konferenciji ili jednom telefonskom pozivu — nego u Hrvatskom saboru, nakon argumentiranog razgovora koji nije uokviren ni partikularnim interesima ni karijerom pojedinog političara.

 

"A Hrvatska za ta pitanja nije pripremljena — ne samo diplomatski, nego ni materijalno. U proteklom desetljeću nismo izgradili energetsku neovisnost. Nismo razvili domaću prehrambenu proizvodnju — uvoz hrane se udvostručio. Nismo izgradili industrijsku osnovu koja bi nas činila manje ranjivima na vanjske šokove. Otpornost nacije nije samo vojska i nabavka aviona. Otpornost je domaća hrana na stolu, vlastita energija u mreži i industrija koja ne ovisi o uvoznim lancima. To je lekcija koju nas ratovi svaki dan iznova uče — i koju ova Vlada svaki dan iznova ignorira," rekao je Hajdaš Dončić, podsjetivši zastupnice i zastupnike u Hrvatskom saboru kako je politička odgovornost nekad izgledala.

 

"Premijer Račan i predsjednik HDZ-a Sanader nisu se slagali ni u čemu — ali su u trenutcima koji su oblikovali Hrvatsku znali naći zajednički jezik. Za NATO. Za europski put. Za stvari koje su bile veće od stranačke linije. Bez te kulture razgovora koji nije zarobljen partikularnim interesom — ne može se odlučivati o prevažnim pitanjima. Ne može se graditi ni vanjska politika koja štiti nacionalne interese, ni ekonomska politika koja mijenja strukturu gospodarstva. Odgovornost saborskih zastupnika — svih nas, bez razlike stranačke boje — jest da taj razgovor pokrenemo. Da saslušamo političkog protivnika. Da razmislimo o onom što smo čuli. I da odlučimo — ne prema stranačkoj logici, nego prema onome što je dobro za ovu zemlju," rekao je Hajdaš Dončić, podsjetivši kako je SDP na stranačkoj Konvenciji u siječnju predstavio razvojni model Hrvatske koji donosi porezno rasterećenje za poduzetnike koji povećavaju plaće i produktivnost, pravednije oporezivanje kapitala i renti te industrijsku politiku koja stvara poslove visoke dodane vrijednosti — a ne samo puni uvozne lance i održava jeftinu radnu snagu.

 

"Jer dok god rast ide kapitalu, a ne radnicima — dok god inflacija pohlepe zarađuje na svakoj litri mlijeka, na svakom stanu, na svakom računu za struju — naš građanin koji sve to osjeća na vlastitoj koži ima pravo pitati: za koga, zapravo, ova država radi? Naš odgovor je jasan. Država radi za njega. Domoljublje nije hvalospjev onome što jest. Domoljublje je odgovornost prema onome što bi moglo biti — i prema svakom građaninu koji tu budućnost gradi vlastitim radom, svaki dan, za sebe, svoju djecu i prije svega svoju zemlju. Hrvatska ima sve što joj treba da bude uspješna mala europska država. Ne da bude uspješna na sredini europskih statističkih tablica — nego blizu vrha. Za to ne trebamo čekati povoljne okolnosti. Trebamo odluku. I trebamo je donijeti zajedno. U ovoj dvorani. Ovi ljudi. Ljevica i desnica." zaključio je Hajdaš Dončić.

 

Zadnje vijesti

Na Svjetski dan zdravlja SDP upozorio na probleme u zdravstvu

Na Svjetski dan zdravlja SDP upozorio na probleme u zdravstvu

Povodom Svjetskog dana zdravlja, SDP je u pet hrvatskih gradova – Bjelovaru, Varaždinu, Puli, Vukovaru i Svetom Ivanu Zelini – održao konferencije za medije kako bi upozorio na alarmantno stanje u javnom zdravstvu i posljedice nemara HDZ-ove vlasti.

Na konferenciji održanoj u Puli govorili su Sanja Radolović, saborska zastupnica SDP-a i Vili Bassanese, gradonačelnik Umaga dok je prisutan bio i Siniša Gordić, pulski dogradonačelnik.

Radolović je upozorila kako stanje u hrvatskom zdravstvu ne ostavlja prostor za optimizam: čak 400 tisuća građana nema svog obiteljskog liječnika, nedostaje 180 timova obiteljske medicine, a 300 tisuća žena nema svog ginekologa. Istaknula je i da se u sustavu nalazi oko milijun uputnica na čekanju te da Hrvatska bilježi porazne zdravstvene ishode, uključujući visoku stopu prerane smrtnosti i oko 14.000 umrlih godišnje od malignih bolesti, unatoč mogućnostima prevencije.


Govoreći o lokalnim problemima u Istarskoj županiji, upozorila je na slom primarne zdravstvene zaštite – nedostaje 39 liječnika obiteljske medicine, a u narednim godinama prijeti dodatni odlazak kadra. U cijeloj županiji trenutno radi svega šest pedijatara i devet ginekologa, rekla je Radolović, posebno istaknuvši i problem neuspjelog natječaja za ravnatelja Istarskih domova zdravlja.

Vili Bassanese je poručio kako je zdravstvo jedan od ključnih stupova svakog uređenog društva, uz sigurnost i ekonomsku stabilnost, te upozorio da narušavanje tog sustava znači i narušavanje temelja društva.


U Bjelovaru su na Svjetski dan zdravlja govorili Nenad Nekvapil, predsjednik bjelovarskog SDP-a te SDP-ovi saborski zastupnici Mišel Jakšić i Anita Curiš Krok.

Nekvapil je upozorio da bjelovarskoj bolnici prijeti gašenje odjela dermatologije zbog odlaska liječnica u mirovinu, kao i da bolnica nema zaseban odjel infektologije. Naglasio je kako građani ne smiju ostati bez ključnih zdravstvenih usluga. Jakšić je istaknuo da, unatoč ulaganjima i korištenju europskih sredstava, građani ne osjećaju poboljšanja, dok bolnice u Bjelovaru, Koprivnici, Čakovcu i Varaždinu rade na rubu kapaciteta zbog odlaska liječnika i gašenja odjela. Posebno je upozorio na kolaps primarne zdravstvene zaštite izvan velikih urbanih sredina.

Curiš Krok je naglasila kako zdravstvo nije besplatno te da je prosječni građanin RH u deset godina uplatio oko 35.000 eura u sustav. Upozorila je i na činjenicu da građani Hrvatske žive kraće od prosjeka Europske unije te na nedostatna ulaganja u prevenciju i dostupnost zdravstvene skrbi u ruralnim i otočnim područjima.

U Vukovaru su govorili predsjednik lokalne organizacije SDP-a Kruno Raguž i Mario Milinković, saborski zastupnik SDP-a, koji su istaknuli kako se nacionalni problemi posebno snažno reflektiraju na lokalnu razinu. Raguž je upozorio na izostanak dežurne ljekarne u Vukovaru, zbog čega građani moraju putovati u Vinkovce, kao i na nedostatak liječnika i specijalista. Posebno je naglasio problem nedostatka rendgena za zube, zbog čega građani moraju ići u Ilok, te izostanak dijaliznog aparata u bolnici, zbog čega pacijenti svakodnevno putuju u Vinkovce.

Raguž i Milinković ukazali su i na dugotrajna čekanja, česte zamjene u primarnoj zaštiti i nedostatak strategije za privlačenje medicinskog kadra. Zaključeno je kako takvo stanje dovodi do odustajanja građana od preventivnih pregleda i pogoršanja zdravstvenog stanja stanovništva.


Na konferenciji u Varaždinu govorili su saborski zastupnik SDP-a Miroslav Marković te Mario Klapša, načelnik Općine Maruševec.

Marković je upozorio na ozbiljno urušavanje sustava, naglasivši kako zdravstvo nije opterećeno samo brojem pacijenata, već i korupcijom i lošim upravljanjem. Također je istaknuo problem dugih lista čekanja, loše dostupnosti dijagnostike i poraznih zdravstvenih pokazatelja.

Posebno je ukazao na stanje u varaždinskoj bolnici – kvarove opreme, nedostatak kadra i organizacijske probleme – kao i na nepravilnosti u upravljanju koje dodatno narušavaju povjerenje građana.

Klapša je upozorio na smanjenje radnog vremena ljekarne u Maruševcu, što izravno pogađa više od šest tisuća stanovnika te dodatno smanjuje dostupnost zdravstvene skrbi.

U Svetom Ivanu Zelini, na konferenciji za novinare govorili su saborski zastupnici SDP-a Mihael Zmajlović i Denis Kralj te Kristina Marečić, SDP-ova gradska vijećnica Kristina Marečić. Marečić je upozorila kako se već 25 godina u Svetom Ivanu Zelini govori o rendgenu, a on i dalje ne postoji. Stariji građani i djeca time su najviše pogođeni, istaknula je SDP-ova vijećnica, jer upravo oni najčešće ovise o svojim bližnjima – roditeljima i unucima – koji ih moraju voziti u okolne gradove poput Vrbovca ili Zagreba na preglede i snimanja.

Saborski zastupnik SDP-a i gradonačelnik Vrbovca Denis Kralj rekao je kako zdravstvene usluge koje su nekad bile dostupne starijim generacijama, danas u Hrvatskoj više ne postoje - bar ne u dovoljnoj mjeri. U Vrbovcu nedostaje pedijatar, istaknuo je, a u gradu se pojavio i problem s ginekološkom skrbi, zbog čeha je grad bio prisiljen uvoditi dodatne mjere i plaćati dodatne naknade za specijaliste u ginekologiji i pedijatriji. Mihael Zmajlović je rekao kako se u posljednjih deset godina HDZ-ovog upravljanja državom zdravstveni sustav potpuno urušio, što potvrđuju i iskustva građana, kao i primjeri iz Svetog Ivana Zeline i Vrbovca koji jasno pokazuju koliko je sustav loš i koliko je građanima otežan pristup zdravstvenim uslugama.

Zaključno, sa svih lokacija poslana je jasna poruka: zdravstveni sustav u Hrvatskoj ne funkcionira u interesu građana. Unatoč velikim izdvajanjima, dostupnost i kvaliteta zdravstvene zaštite kontinuirano padaju.

SDP je poručio kako zdravlje mora biti temeljno pravo, a ne privilegija, te najavio nastavak borbe za javni zdravstveni sustav koji će biti dostupan svima, bez obzira na mjesto stanovanja ili financijske mogućnosti.

Učitavanje...

Podrži nas. Doniraj danas.